Iz godine u godinu pronalazi se sve manje nestalih osoba: Informacije o grobnicama se kriju i ne provjeravaju

Preživjele žrtve nerijetko su ranije govorile kako su davale novac osobama koje bi mogle znati gdje se nalaze kosti njihovih najmilijih, a potom bi to prijavili nadležnima. Spominjan je i navodni fond pri Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova u kojem su se nalazila sredstva za informacije, ali nam je potvrđeno da takav Fond u ovoj instituciji ne postoji.

Postavlja se pitanje zbog čega informacije o nestalima nisu poznate, zašto se skrivaju i da li će ikada žrtve i njihove porodice pronaći smiraj.

Ne žele riješiti problem

Aktivista za ljudska prava i član Inicijative “Jer me se tiče” iz Prijedora Edin Ramulić kazao je kako je potraga za nestalima kompleksna priča, jer mnogo faktora utječe na pronalazak ili nepronalazak nestalih osoba. Smatra kako se procesu traženja nestalih osoba nikada nije pristupilo sistematično i sa stvarnom željom da se taj problem riješi.

“Komisije sastavljene od neprofesionalaca, kasnije ujedinjene u Institut za nestale osobe BiH, su bile jedno od gorih rješenja. Moj dojam je da vlasti, mislim na sve nivoe i strane, nikada zapravo i nisu htjele da se taj problem riješi u potpunosti, nego da bude stalno prisutan u javnosti. Nestale osobe i pronađene masovne grobnice su uvijek dobar podsjetnik kako je zemlja prošla kroz rat, a rat je, kako vidimo, vlastima najbolji izgovor u situaciji da 22 godine nakon njega ova zemlja nije napredovala ni u jednom segmentu. Slikama masovnih grobnica se traže novi krediti i zaduženja iz međunarodnih fondova i opravdava ‘kašnjenje na evropskom putu’. Zašto bi se vlasti toga odrekle pa u budućnost ušle bez ‘novootkrivenih masovnih grobnica'”, kaže Ramulić.

Uključiti inspektore, a ne osobe bez ovlasti

Ističe kako je jedini ispravan način bio da se svi raspoloživi kapaciteti u državi stave u funkciju pronalaska nestalih osoba. Smatra da je plaćanje informacija jedan od načina da se dođe do njih, ali da policijske agencije imaju mnogo bolje mogućnosti da se uključe u rješavanje problema nestalih.

“Policije u BiH nikada nisu imale obavezu da istražuju slučajeve nestalih osoba, jer su za tu svrhu formirane te malobrojne komisije sastavljene od neprofesionalaca. Istražitelji instituta nemaju nikakve ovlasti da uzimaju izjave od ljudi koji bi mogli imati informacije (direktori komunalnih preduzeća u ratu, šefovi civilne zaštite, poslovođe građevinskih firmi iz tog vremena koje su imale teške mašine za stvaranje masovnih grobnica i prijevoz tijela…) a policijski inspektori bi to mogli. Činjenica je tako da, recimo, u Prijedoru policija nije riješila nijedan slučaj nestalih osoba od više od 3.000 prijavljenih. Da lokalna policija angažuje samo dva inspektora, oni bi taj problem preostalih slučajeva nestanka riješili u naredne dvije godine. Mi tako imamo apsurdnu situaciju da policija na terenu osigurava lokacije prilikom ekshumiranja grobnica, učestvuje u tehničkim poslovima vještačenja i na kraju je uključena u proces identifikacije tijela, međutim, tamo gdje bi najviše mogli doprinijeti, a to je sakupljanje informacija o tajnim grobnicama, tamo nisu uopće angažovani. To prikupljanje informacija treba da obave priučeni istražitelji Instituta koji nemaju nikakve ovlasti na terenu za saslušavanje potencijalnih svjedoka”, kaže Ramulić.

Naglašava kako je rješenje problema nestalih osoba u policiji, ali da trebamo biti svjesni činjenice da je jedan značajan dio sadašnjih službenika policije učestvovao u skrivanju masovnih grobnica, a nerijetko i u likvidaciji samih žrtava čija tijela se kriju.

“U Prijedoru je više od 30 policajaca optuženo za ratne zločine, a većini je to i dokazano. Postoje, nažalost, i drugi neriješeni problemi i ograničenja u procesu. Tužilatvo BiH također nije stavilo na raspolaganje dovoljno svojih kapaciteta za pronalazak nestalih osoba. Oni se veoma rijetko bave istraživanjem lokacija tajnih grobnica. Postoje službene tvrdnje da se kod Tužilaštva BiH nalaze prijave na desetine lokacija koje potencijalno kriju tijela nestalih osoba, a da Tužilaštvo BiH ne stiže da ih provjeri, neke lokacije su tako na čekanju godinama”, kazao je.

Ipak, portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić kaže kako nije tačna informacija da ima lokacija za koje postoje pouzdane informacije da kriju masovne grobnice i tijela nestalih osoba, a da nisu u radu.

“Svi predmeti o ekshumacijama su u radu kod postupajućih tužitelja”, rekao je Grubešić za Klix.ba.

Odugovlačenje zbog novca

Dugogodišnji član Komisije za traganje za nestalim osobama u BiH Jasmin Odobašić istakao je kako informacije namjenski ne traže da bi se cjelokupni proces odužio, s ciljem redovnog priliva sredstava i izgovora.

“Ako imamo 51-52 radnika, od čega je trećina istražitelja, a nema nijednog kriminaliste, to govori da nema ljudi koji znaju tragati za tim tijelima. Problem je taj što ne žele da rade. Prvu Tomašicu sam otkopao 2004. godine, ogromna grobnica veličine 40x10x10 metara, a onda su je ljudi iz Instituta krili devet godina. Zašto imamo ljude otkopane 1997. ili 1998. koji još nisu prepoznati? To znači da Institut i drugi namjerno razvlače proces radi sredstava i neće da se to završi”, rekao je Odobašić za Klix.ba.

Podsjetio je da je 2003. godine tadašnji dom za ljudska prava donio šest presuda po tužbama porodica iz Srebrenice, Vlasenice, Foče, Rogatice i Mostara, prema kojima su RS i FBiH u jednom slučaju dužne da saopće informacije o nestalim osobama i da ih nađu te da uplate po 100.000 KM kako bi se pribavile informacije o tim osobama i masovnim grobnicama.

“Četiri-pet mjeseci 2004. godine plaćaju i RS i FBiH s kamatama 621.000 KM. Zašto nisu 14 godina utrošena sredstva koja je dosudio tadašnji Dom za ljudska prava da bi se pribavile informacije o nestalim osobama? Zašto se to krije? Institut je lani otkopao 114 tijela za godinu. Tvrde da ima još između 8.000 i 10.000 nepronađenih, to znači da će proces traganja s 51 ili 52 uposlenih trajati 100 godina”, kazao je Odobašić.